Rodna ideologija u svijetu

Rodnu teoriju je 1950-ih godina osmislio američki psiholog John Money. Njegov eksperiment s dva muška blizanca, od kojih je jednoga pokušao pretvoriti u djevojčicu, završio je tragično, samoubojstvom oba blizanca u njihovoj odrasloj dobi. Rodna teorija je protivna prirodi žene i muškarca, nije znanstveno potvrđena i o njoj ne postoji konsenzus u znanstvenoj zajednici.

Tekst Istanbulske konvencije je nastao 2009. i 2010. godine, u vrijeme kada je započelo raskrinkavanje rodne teorije. Rodna teorija svoj vrhunac bilježi između 2000. i 2010.g. Nakon što su je znanstvenici prokazali kao neznanstvenu, Nordijsko vijeće ministara (regionalna međuvladina kooperacija sastavljena od predstavnika Norveške, Švedske, Finske, Danske i Islanda) ukinulo je 31.12.2011. "Nordijski rodni institut" (NIKK – Nordisk institutt for kunnskap om kjønn), ustanovu koja je bila predvodnik rodne teorije u regiji, i glavni opskrbljivač 'znanstvene' osnove za društvenu i odgojnu politiku skandinavskih zemalja sve od 1970-ih pa do ukidanja.

Budući da je znanstveno neutemeljena, rodna ideologija se pokušava ‘na mala vrata’, izbjegavajući stručne argumente, prisilno ugurati u mnoge dokumente – jedan od njih je Istanbulska konvencija.

Neki učinci rodne ideologije u zemljama u kojima je zakonski uvedena:

Tzv. zakoni o „rodnom samoodređenju“ omogućuju osobi da promijeni svoj spol u osobnim dokumentima, i to na temelju obične izjave nadležnom tijelu da se „osjeća“ pripadnikom suprotnog spola (čak i bez hormonsko-kirurške „promjene spola“). Prema takvim zakonima muškarci mogu ulaziti u ženske zahode i svlačionice. Uvodi se i obaveza tzv. „rodno neutralnih“ prostora u školama i javnim mjestima, što žene dovodi u neugodne, a ponekad i opasne situacije.

Zakoni (npr. u Kaliforniji) zabranjuju upotrebu riječi „mama“ i „tata“, kao i „suprug“ i „supruga“. Uvode se rubrike „roditelj 1“ i „roditelj 2“. U Britaniji, primjerice, umjesto pojma majke trudnice uveden je pojam „trudna osoba“. Umjesto zamjenica 'ona' i 'on' uvodi se zamjenica 'ono'.
U službenim formularima sve više zemalja uvodi, pored uobičajene opcije jesi li muško ili žensko, i sve druge moguće „rodove“ na izbor (v. primjer službenog obrasca dolje)

Budući da nema zakonskih granica u „slobodnom izboru rodnog identiteta“, sve je moguće: 52-godišnji Kanađanin ostavio je suprugu i sedmero djece da bi „postao“ šestogodišnja usvojena djevojčica koja se „igra“ s unucima svojih posvojitelja.






Tzv. „rodno osjetljivi“ zakoni omogućuju tzv. transrodnim osobama da na sportskim natjecanjima nastupaju u kategoriji suprotnog spola, pa se tako „bivši“ muškarci natječu u ženskoj kategoriji (u protivnom bi bili „diskriminirani“). Muškarci, međutim, iako možda prođu hormonske ili kirurške zahvate, i dalje imaju veću mišićnu masu, snažniju građu i veći kapacitet pluća, tako da bez problema potuku svoje ženske protivnice.
Prema novim smjernicama Međunarodnog olimpijskog odbora tzv. transrodne osobe se niti ne moraju podvrgnuti operaciji promjene spola kako bi nastupale na Olimpijskim igrama i drugim međunarodnim natjecanjima.



U vrtićima se djecu „rodno“ preodgaja preko oblačenja, igračaka, slikovnica i sl. Ukidaju se majčin dan i dan očeva. Na satu plesa odgojiteljice dječacima oblače suknjice i uvjeravaju ih da se tako super osjećaju. U jednom bečkom vrtiću dječaci se moraju igrati s lutkama, lakirati si nokte i isprobavati haljine za princeze, dok djevojčice moraju učiti graditi nebodere. U jednom vrtiću u Washingtonu tete zabranjuju dečkima da se igraju legićima. Itd.

Uvode se slikovnice za djecu u kojima glavni likovi nisu princ i princeza, već dva princa. Izbjegavaju se slikovnice s obiteljima koju čine mama, tata i djeca, preferiraju se one s dva tate ili dvije mame... U vrtiću u Stockholmu djeci se ne dozvoljava koristiti muške i ženske zamjenice „on“ i „ona“, već neutralnu zamjenicu „hen“ („ono“) kojom se obilježavaju svi likovi iz dječjih priča.



U američkim školama organizira se tzv. „gender-switch-day“, dan kada učenici trebaju doći u školu obučeni u odjeću suprotnog spola.






U dječje vrtiće i škole uvodi se obavezna seksualna edukacija temeljena na rodnoj ideologiji. Tako već vrtićanci trebaju početi učiti o seksu i proučavati spolne organe iz raznih brošura i „edukativnih paketa“. Austrijsko ministarstvo obrazovanja je, primjerice, preporučilo školama brošuru jedne feminističke udruge prema kojoj djeca na nastavi trebaju izrađivati modele muških i ženskih spolnih organa i napraviti izložbu! U Švedskoj djeca sudjeluju na gay pride-u u sklopu predškolske seksualne edukacije.

Agresivna propaganda rodne teorije i „fluidnog“ shvaćanja seksualnosti u predškolskim i školskim programima i medijima ima za posljedicu sve veću zbunjenost i izgubljenost djece i mladih koja u dobi puberteta i adolescencije, kao dio svog odrastanja trebaju izgraditi svoj spolni identitet. Tako je, primjerice, u nedavnom istraživanju u Italiji čak 60% muških adolescenata i 35% adolescentica izjavilo da „prakticira biseksualnost“.

Neke države ozakonile su mogućnost promjene spola već u dječjoj dobi (npr. u Velikoj Britaniji od 9. godine, a u Norveškoj od 7. godine života!). Navodni "poremećaj rodnog identiteta" kod djece "liječi" se tako da se maloj djeci hormonalnom terapijom zaustavlja ulazak u pubertet kako bi dijete sa 14 ili 15 godina odlučilo želi li biti muško ili žensko. Zanimljivo je da djece s takvim „poremećajem“ ima daleko najviše upravo u državama u kojima je transseksualni odnosno homoseksualni lobi vrlo jak.

U svijetu mahnito raste broj klinika za promjenu spola (tzv. centri za „transrodno zdravlje“) – samo u SAD-u ih ima pedesetak, i to najviše za djecu i mlade. Pored onih koji dolaze na „promjenu spola“, ima i onih koji se žele samo riješiti svojih spolnih organa i postati „aseksualni“. Poznat je primjer 22-godišnjeg Amerikanca koji je potrošio 50.000 dolara na 110 operacija, kako bi postao„bespolni izvanzemaljac“.
S porastom broja klinika za „transrodno zdravlje“ i obavljenih zahvata, raste i broj onih koji kasnije požale što su išli na njih i koji bi svoj spol željeli vratiti, a više ne mogu... Podsjećamo, prema biološkim zakonitostima nije moguće promijeniti spol, jer je spolni kromosom xx ili xy upisan u svaku stanicu ljudskog tijela. Moguće je samo hormonsko-kirurškim putem uništavati vlastiti spol, i više ili manje uspješno „oponašati“ suprotni spol.

„Rodno osviještena“ zakonska regulativa u mnogim je zemljama omogućila homoseksualnim parovima (odnosno osobama raznih „rodnih identiteta“) ne samo da sklapaju „brakove“ već i da usvajaju djecu. Tako se, navodnim „pravom“ tih osoba na roditeljstvo krši pravo djece na majku i na oca. Pored toga, potiče se surogatsko majčinstvo i manipulacija ljudskim zamecima.
Utjecaj rodne ideologije koja sve više uzima maha, i seksualne edukacije temeljene na njoj, ima za posljedicu zbunjivanje i rastakanje spolnog identiteta kod djece i mladih. Sve je ranija dob ulaska u spolne odnose i sve veći promiskuitet, a time i sve veća raširenost spolno prenosivih bolesti, sve manje sklopljenih brakova, sve više rastava, sve manje djece (demografski slom) itd. Postupno se ruši obitelj i obiteljske vrijednosti, a time i cijelo društvo jer je obitelj nositelj društva.

„Liberalna 'pedagogija' pokazuje se kao potpuno promašena, a psihološki gledano, radi se o metodama kojima se služe pedofili: djecu se zbunjuje mnoštvom prijevremenih i neprikladnih informacija o seksualnosti, zbog čega postaju žrtve tih trauma i razvijaju nezdrav odnos prema seksualnosti... Na kraju, dobivamo zatvoren krug i spregu liberalnih spolnih odgoja, širenja spolnih bolesti i spolno razvratnih i problematičnih pojedinaca s čijim sve većim brojem i sve veći dio društva postaje imuno na takve sadržaje. Tako postupno, ono što zapravo je i što je nekada bilo nezamislivo i nenormalno, postaje prihvatljivo i normalno.“

(dr. Raphael Bonelli, bečki neurolog, psihijatar i psihoterapeut)