Neprihvatljivo u istanbunskoj konvenciji

Što je Istanbulska konvencija?

Istanbulska konvencija je skraćeni naziv za Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Vijeće Europe prihvatilo ju je 11. svibnja 2011. u Istanbulu.
Ona ima status međunarodnog ugovora i time je pravno jača od nacionalnih zakona. Države koje ju ratificiraju trebaju svoje ostale zakone podrediti i prilagoditi zahtjevima Konvencije.
Države koje ratificiraju Konvenciju podložne su kontroli međunarodne skupine pod nazivom GREVIO koja nadzire provedbu Konvencije, osobito na području državnih javnih politika (školstvo, mediji, antidiskriminacijska politika…).

U šest godina postojanja, do kraja 2017. godine, Konvenciju su ratificirale svega 24 zemlje od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Europe, odnosno 14 od ukupno 28 članica Europske unije.
U Hrvatskoj ju je 2013. godine potpisala SDP-ova vlada
Na javnoj raspravi o Prijedlogu zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije (provedenoj na Vladinoj stranici e-Savjetovanja u srpnju 2017.) od ukupno 300-njak sudionika javne rasprave njih 4/5 (80%) je izrazilo protivljenje prihvaćanju Konvencije.
Hrvatski sabor je u petak 13. travnja 2018. ratificirao Istanbulsku konvenciju.

Neprihvatljivo u Istanbulskoj konvenciji

Uvođenje pojma „roda“ i neznanstvene rodne teorije

Iako se u nekim već postojećim hrvatskim zakonima spominje pojam „roda“, Istanbulska konvencija ga, kao međunarodni dokument, po prvi puta definira (u čl.3.c). Ta definicija roda tvrdi da je „rod“ društveni konstrukt i varijabla koja je neovisna o spolu, o biološkoj stvarnosti. Odvojenost spola i roda (vidljiva i u čl.4 st.3) za posljedicu ima stvaranje uvjerenja da se čovjek rađa kao neutralno biće koje kasnije može odabrati hoće li biti muškarac ili žena ili neki drugi od brojnih „rodova“ (homo, gay, lesbian, queer, trans...).

Odvojenost spola i roda potpuno je jasna iz točke 53. Pojašnjavajućeg izvješća (službenog dijela Konvencije): “Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju.”

Neusklađenost s Ustavom Republike Hrvatske

Prihvaćanje te definicije zahtijeva identifikaciju s određenim dogmama rodne teorije koje nemaju svoje znanstveno uporište (dapače dokazano su neznanstvene) niti ustaljeno mjesto unutar pravnog poretka RH. Primjerice, Konvencija (u čl.4 st.3) među moguće temelje diskriminacije stavlja pojmove poput „roda“, „rodnog identiteta“ i „seksualne orijentacije“, dok oni ne postoje u Ustavu RH.

Također, te dogme nemaju veze s borbom protiv nasilja nad ženama. U Hrvatskoj su svi društveno-politički subjekti suglasni oko osude i sankcioniranja svakog nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a ratifikacija Konvencije uzrokovala bi potpuno nepotrebnu krizu unutar hrvatskog pravnog sustava i hrvatskog društvenog tkiva.

Iskorjenjivanje tradicije i obiteljskih vrijednosti

Konvencija obvezuje stranke potpisnice da kulturu, običaje, vjeru i tradiciju, u mjeri u kojoj se razlikuju od načela i tumačenja ove Konvencije, trebaju podčiniti ciljevima Konvencije (v. čl.12 st.5).

Konvencija (u čl.12 st.1) traži iskorjenjivanje svih „predrasuda, običaja i tradicija“ koje se temelje na „stereotipnim ulogama žena i muškaraca“. Konvencija ne definira koje su to stereotipne uloge, a različite zemlje i različite društvene skupine ih vrlo široko tumače, do te mjere da neke od njih i temeljne obiteljske uloge poput majčinstva i očinstva nazivaju nepoželjnim stereotipnim rodnim ulogama. Također, muško-ženska slika čovječanstva, obitelji i braka koja je u skladu s prirodom muškarca i žene i kao takva podržana od strane svjetskih kultura i svih velikih religija, ratifikacijom Konvencije bi mogla biti stigmatizirana kao zastarjela i nepoželjna "tradicija na temelju stereotipnih rodnih uloga“.

Nametanje rodne ideologije djeci i mladima u vrtićima, školama i medijima

Konvencija (u čl.14 st.1) zahtijeva od stranaka potpisnica da uključe pitanja „roda“ i „nestereotipnih rodnih uloga“ u redovni nastavni plan i program, i to na svim razinama obrazovanja. Njena ratifikacija tako otvara realnu opasnost da se našoj djeci u školama nameće ideologija. Djecu bi se kroz TV programe, dječje vrtiće i škole podučavalo da dječaci mogu po 'rodu' biti djevojčice, a djevojčice po 'rodu' dječaci i sl. To bi bilo iznimno zbunjujuće i pogubno za njihov psihološki razvoj.



Nametanjem ideologije djeci, Konvencija ugrožava i pravo roditelja da budu primarni odgojitelji svoje djece jer, jednom kad se Konvencija ratificira, dogma o odvojenosti spola i roda postaje obvezujuća.

Time se suzuje prostor pluralizma, i to ne samo u školstvu. Konvencija, naime, (u čl.14 st.2) predviđa širenje rodne ideologije i u „neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima“.

Princip „uzmi ili ostavi“

Istanbulska konvencija je prvi međunarodni ugovor u povijesti Vijeća Europe u čijem sastavljanju nisu sudjelovale države članice na koje će se jednom Konvencija odnositi, već ju je pripremala stručna skupina, a države su preko Vijeća ministara mogle samo prihvatiti ili ne prihvatiti finalni tekst.

U samom svom tekstu (čl.78) Konvencija zabranjuje rezerve na sve one članke koji bi mogli rezultirati navedenim neželjenim posljedicama za hrvatsko društvo i pravni poredak RH. Tako, nažalost, nije moguće ratificirati dobre dijelove Konvencije stavljajući rezerve na sporne dijelove.